Piše: Sead HADŽIJAHIĆ

Do početka svečane ceremonije otvaranja 30. Olimpijskih igara u Londonu dijeli nas kratki vremenski period. I dok s divljenjem pratimo završne događaje pred start najveće svjetske sportske priredbe, posljednje pripreme i rezultate sportaša i sportašica iz 203 zemlje (bit će ih ukupno 10.490), i olimpijska selekcija BiH konačno je, nekako, sastavljena (a reklo bi se i skrpljena) i njenih ukupno 6 (šest) predstavnika i predstavnica predstavljat će svoju zemlju po šesti put na Ljetnjim olimpijskim igrama, u sastavu koji je iz mnogo razloga skroman, preskroman i brojčano najmanji otkako se BiH takmiči na Olimpijskim igrama. Od šest naših takmičara troje je ispunilo vrlo tešku i zahtjevnu A olimpijsku normu i njima isklučivo treba skinuti kapu za nastup na igrama. Troje je ispunilo tzv. B normu, pa je preko posebne pozivnice steklo pravo nastupa na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri.

Amel Mekić, evropski prvak u džudou, atletičari Lucija Kimani i Kemal Mešić su svojim rezultatima, bez ikakve sumnje, zaslužili ovaj nastup, bez neke značajnije podrške Olimpijskog komiteta BiH, ili neke druge državne institucije, pa su čak u svojim diciplinama u samom svjetskom vrhu. Sa izgledima da ostvare vrhunski rezultat, mada i bez njega, treba im odati sva priznanja. Mešić se u bacanju kugle ustalio na daljinama koje prelaze 20 metara, što mu u slučaju inspiracije, daje izglede da se plasira i u finale među 12 najboljih, a to bi već otvaralo nove šanse, sve do eventualnog podviga, što on po svom odnosu prema bh. sportu zaslužuje. Slično se može konstatirati i za Mekića, te Kimanijevu, s tim što je Mekić već afirmiran u svjetskim razmjerima, pa vrhunski rezultat (čak osvajanje neke od medalja) ne bi za njega bilo neko prvorazredno iznenađenje. Ostali predstavnici BiH- iskusni strijelac Nedžad Fazlija, te mladi plivači- Ensar Hajder i Ivana Ninković , imaju čast da svojim nastupima i svojim moguće najboljim rezultatima, za svoju državu postignu bar rezultat koji će opravdati njihov nastup.

Uz njih šestoro, koji su se prvenstveno svojim kvalitetatama i ostvarenim rezultatima našli na najvećoj sportskoj svjetskoj smotri, u Londonu će se naći bar dvostruko, pa i više onih koji će biti, kao zaduženi da se nalaze uz naše sportiste (tri predsjednika, generalni sekretar Olimpijskog komiteta, vjerovatno još neki funkcioneri, sponzori, naravno i treneri, kojima je i mjesto uz njihove pulene, pa se na njih ne odnosi konstatacija da su nepotrebni u ovoj ekspediciji), što će sigurno, još jednom pokazati da novca ipak ima za ovakvo putovanje, mada ga je nedostajalo u pripremnom periodu za sportiste i u trenucima kada se planirao nastup na Olimpijskim igrama. Opet ćemo konstatirati da nije bilo podrške ( i nije!) od državnih organa, prije svega, ali morat će se kad-tad reći radimo li dovoljno, trudimo li se da svojim aktivnostima osiguramo stalne i stabilne izvore finansiranja, imamo li dugoročne sportske planove i slično tome. Ne treba ići daleko, pa tražiti primjere u jakim i razvijenim zapadnim i drugim zemljama. Dovoljno je pogledati naše prve susjede, pa pokušati da dosegnemo „tajnu" njihovih uspjeha i brojčanoj zastupljenosti u Londonu. Recimo, uzeti za primjer Hrvatsku, koja u brojnoj ekspediciji ima i žensku i mušku selekciju u košarci i rukometu.

Mi smo, očito, daleko, daleko od toga...