Poznata otočka ekspresija koju je iznio uvaženi političar a glasi kad problem ne želiš riješiti oformi komisiju, već dugo važi za omiljenu rabotu lokalnih tuzlanskih kvazipolitičara. Tako već odavno u tuzlanskom sportu živi politika, a uspjeh sportskog kolektiva uglavnom je vezan za njenu političku pripadnost. Više se ne pita ko igra za vas, kakav je to igrač, odakle je, gdje ste ga pronašli...? Umjesto sportskih, pitanja su postala tipa, ko vam je predsjednik, kojoj političkoj opciji pripada, zašto vas ne gura kanton ili općina kad su njegovi tamo...?

Stanje tuzlanskog sporta mogli bi komparirati sa mahmurnim jutrom pijanca. „Ne pitajte ništa, jer i ovako mi je loše". Šta reći a ne preći granicu ukusa. Nažalost, granica ukusa u Tuzli već deceniju liči na obrnutu piramidu na kojoj su glavna pitanja manje važna, a ona od prijeke važnosti ustvari nebitna. Zbog toga i ne treba da čudi činjenica da je Tuzla sportska stranputica. No, kako slijepu ulicu pretvoriti u prohodan put?

Teško, da ne kažemo nemoguće. U gradu u kojem omladina više razgovara o političkim opcijama stiče se dojam o njenoj osviještenosti. No, to samo na to liči. Revolucija je ovdje stran pojam, a oni koji mudruju uglavnom sa nekim šuruju, dok je izraz društvenog stanja ovdje teško definisati.

Nakon što se dobro i lijepo iskupamo na našoj Pannonici, uslijedit će desetomjesečno zatišje u kojem će naša djeca moći gledati Slobodu u Prvoj ligi Federacije BiH a košarkaše u A1 ligi BiH. Rukomet je najniži rang već dugo, Žiline odbojkašice polako napreduju...

I sve to nije loše, neka igraju i neka se bore. Jer šta bi nam značilo i da je Sloboda izborila neki evropski kup u fudbalu. Opet bi morali igrati po nekim bolje uređenim livadama u Ugljeviku, jer će još dosta vremena proći dok se naš Tušanj izgradi na način na koji svi čekamo već više od 15 godina. Ali zato nam jezera niču kao gljive poslije kiše. Triježnjenje mora doći...