Prohladnog oktobra 2004. dok su stražarili u topčiderskom vojnom kompleksu ubijeni su vojnici Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević.

Po najnovijim saznanjima presudili su sami sebi a da to nisu ni znali, jer su vidjeli i prepoznali Mladića koji se tih mjeseci uz navijanje vascijele Srbije i dijela njenog fašisoidnog rukovodstva po srpskim vojnim objektima skrivao od ostatka svijeta.

Kažu da je generalčina, iz straha da ne bude otkriven, naredio odstrel dva mlada čovjeka kako bi zaštitio svoju matoru guzicu od navodne potrage ostatka svijeta za njim.

A taj ostatak, ili cijeli svijet, kao i u slučaju Mladićevog jarana Karadžića pravio se lud.

Elem, ispada da su ta dvojica poput Piksija i Diksija postali ljubimci ne samo Srbije, nego i šire svjetske zajednice.

Hajd što u Srbiji niko nije „znao“ gdje su, jer laž je kod njih refleksna, ali što su nas lagali oni koje je svijet postavio da štite nevine i nemoćne - UN.

Godinama su satrapi zaštićeni i ušuškani živjeli svoje živote, hodali po svadbama slavili rođendane, slave, a nadležni u Srbiji i šire razvlačili su hapšenje Piksija i Diksija, dok su preživjeli tugovali za ubijenima, a mezarje u Potočarima je raslo i raslo opominjući svakodnevno da ne zaboravimo.

Zaborav bi bilo najveće poniženje, najprije žrtava, a zatim svih ostalih živih Bošnjaka.

Ovih dana ćemo u Potočatrima pokopati još 520 žrtava čiji je identitet utvrđen zahvaljujući dostignućima nauke.

Znam da ne trebam pozivati da se ne svetimo, jer to nije u našem adetu, ali gledajući nas kako funkcioniramo svih ovih godina nakon rata, strah me je od najveće bolesti od koje boluje moj narod, a to je ZABORAV.

Ponovo će, majke, sestre, očevi, braća, djeca i srodnici biti ponovo dušom u vremenu pokolja, ponovo će po koji put preživljavati sve ono što normalan čovjek nebi poželio ni najvećem neprijatelju. Ponovo će svaki sam sebi postavljati vječno pitanje ZAŠTO? Pitanje koje će ih do kraja života pratiti.

Ponovo će preživjeli biti prinuđeni dok gledaju prenos iz Haga da trpe besramne laži Piksija i Diksija kojih se najviše sjećamo iz njihovih siledžijskih dana, njihove bahatnosti i nemilosrdnosti.

Danas se njih dvojica na suđenjima u Hagu takmiče ko će više slagati i sebe predstaviti da su bili, maltene, sestre milosrdnice.

U početku je bilo jadno sva ta izbezumljena zločinačka lica gledati, ali nakon što je prošao početni šok, i kad su shvatili da je taj haški sud, a posebno neke sudije gola sprdačina, postalo je još gore gledati njihovu aroganciju.

Izgovorene laži i pobijanje svega što je već godinama notorna istina jasno govori o jadnom karakteru tih „junačina“, a satrapu Mladiću koji se rano ostrvio ne predstavlja nikakvu razliku ubiti nečije bošnjačko ili nečije srpsko dijete.

To govori o njemu kako mu treba  krvi neovisno čije da bi on mogao poput svojih predaka normalno funkcionisati.

Zbog toga ću uvijek, kada budem gledao popis srebreničkih žrtava među njima iščitavati i imena srpskih mladića Dražena Milovanovića i Dragana Jakovljevića koji padoše od iste koljačke ruke.