U danima raspleta su se ljudi sličnih senzibiliteta i privrženici srodnih vrijednosnih sustava lakše i brže prepoznavali i međusobno podupirali. Tako su se nekako i zbližile one jugoslavenske diplomate koje su „živjele Jugoslaviju" kao zemlju ravnopravnih ljudi, njezinih naroda i republika, uključivo sa sebi sličnima među yu-novinarima.

Subotnje okupljanje u diplomatskoj kući Drage Trbojevića postajao je i za nas i za njih ritual bez kojeg se naredni „sizifovski tjedan“ , prepun poniženja i neizvjesnosti, ne bi mogao izdržati.

*******

Pored „ekipe gubitnika“, nas koji smo znali da uskoro odlazimo iz Ambasade, a s time definitivno i iz jugoslavenske vanjske službe, među nama je uvijek bio i novinar Tanjuga, institucije rođene paralelno s Titovom Jugoslavijom, u Jajcu l943. godine. Nekada moćna  i uvažavana u Zemlji i Svijetu, maltene balkanski i nevrstani Reuters, bila je osuđena da umre zajedno sa svojom zemljom barem u profesionalnom i moralnom smislu. I ovu instituciju uskoro će početi napuštati čestiti ljudi, jer su je definitivno pokorili staljinisti i fašisti. Naš prijatelj i drug Milenko Babić je izdržao dok su se mogle otrpjeti budalaštine razne vrste, a onda je kazao – bez mene, ovu igru propuštam, nemam nešto volje, umorio sam se ili tomu slično, ja sve ovo samo nagađam. Ali, znam posve sigurno da je prijatelj mojih prijatelja iz Ambasade postao vrlo brzo i moj prijatelj, pa smo korektno surađivali tijekom tjedna, da bi na subotnjem  „ritualu“ u Draginoj kući uveseljavali društvo beskonačnom pričom o tomu tko je od nas dvojice glavatiji. E, to nije bilo lako presuditi, jer su se i vojvođanska i hercegovačka priroda izdašno potrudile. Jedno vrijeme smo se oslovljavali s popularnim kodovima - „čedo“ i  „uja“, ali  je uporaba tih pojmova postajala svakim danom manje smiješna a sve više žalosna. “Lala“ je bio i ostao šeret. Ostale su nezaboravne njegove tvrdnje o „dva najsličnija naroda na svetu“, pri čemu nije mislio na Srbe i Hrvate, nego na  „Srbe i Nemce“. Ja bih obično provocirao kako teza stoji, ali se vremenski planovi ne podudaraju, no on se nije dao smesti. „Srrbi...“, započinjao bi Milenko sa specifičnim izgovorom imena naroda kojemu pripada, meko i nježno, tako različito od onih koji urlaju dok govore, a kad govore ne misle...

I zrela novinarka iz Zagreba Lidija Klasić, uposlena na njemačkim radio i tv stanicama WDR i Deutsche Welle, bivala je često gošćom u „društvu gubitnika“. Ne uvijek, ali dovoljno često da se može uvrstiti u „privrženike rituala“, a njezine analize o situaciji u Hrvatskoj, te o Tuđmanovom režimu bile su preciznije i točnije, vidovitije od  drugih. Iskusnoj novinarki je bilo sve jasno odmah od početka, pri čemu nikada nije brkala govor o režimu sa simpatijama prema narodu u domovinskom ratu. Nije ni obrnuto, dakako, nije povezivala pljačke i ubojstva s narodom kojemu pripada, nego sa samim vrhom vlasti u Hrvatskoj. Jedino mi se i tada  činilo da se i kod nje, rođene Zagrepčanke, i kod mojih drugih bonnskih prijatelja preuveličavala „uloga Hercegovaca“. To jeste bilo zgodno objašnjenje (Šušak, Rojs, Pašalić), ali je bilo nelogično da šačica hercegovačko-hrvatskog naroda od l5o.ooo duša može sudbinski odrediti položaj petomilijunskog hrvatskog naroda. Ja sam bio skloniji da uzroke za debakl hrvatske politike u posljednjem ratu, katastrofalne po hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, tražim u Tuđmanovom borniranom duhu, u njegovu nerazumijevanju ili  nepoznavanju povijesti Bosne i Huma, povijesti svih bh. naroda, pa i bh. hrvatskog naroda, te posebice u kolonijalnoj ambiciji spram tadašnjih bh. Muslimana, u krajnjem u njegovim teritorijalnim aspiracijama, kako bi stvorio Banovinu Hrvatske po svaku cijenu, čime je bio opsjednut.

******

Često bi pažljivi i ljubazni domaćini, Bistrana i Drago Trbojević, ugošćavali - pored stalnih posjetitelja i drugoga svijeta iz diplomatskog kora – i raznovrsne goste s prostora zemlje u raspadu. Među njima su  nerijetko bivali upravo oni koje smo Drago, Dušan i ja preporučavali njemačkim partnerima. Obično bi potom i usljedili pozivi za gostovanje na institutima ili u institucijama, kako bi dobili pomoć koja je u to vrijeme bila nužna reformskim snagama i alternativama u povoju. Neki stručni ljudi iz SFRJ su, dakle, bivali gostima na tribinama raznih instituta za jugoistočnu Europu, vanjsku politiku i drugdje, a da nikada neće saznati da su njihovu stručnost i ljudskost, njihove alternativne ideje zapazili neki tamo „malo otkačeni“ činovnici – diplomate raspadajuće zemlje, te ih na „neviđeno“ i od sveg srca preporučili njemačkim domaćinima. Među pozvanima na raznovrsne tribine bilo je sve više „rubnoga svijeta“, pametnoga a bez stvarnog utjecaja  na neumitne tokove u zemlji, boraca za ljudska prava, „ujdijevaca“, književnika i novinara, pa i poneki političar. Jednoga takvoga mladoga srbijanskog političara, elokventnog i pametnog, obrazovanog baš u Njemačkoj, za kojeg se i bez naše pomoći ovdje znalo, smo u Draginoj kući direktno zapitali zašto „koketira s nacionalistima“? A Zoran Đinđić, velika nada i potonji tragičar nam je objasnio kako „svjesno koketira s nacionalizmom“, jer bez toga bi morao prestati se baviti politikom. Ne bi imao komu se obratiti, rekao je.

Meni su „subotnji rituali“ u Draginoj kući bili kompenzacija za izgubljeni smisao djelovanja, za otužnu atmosferu koja je vladala u Ambasadi. U nju sam od prvog dana ulazio s grčom i najradije ne bi više ni ulazio. Jedino su mi moji novi prijatelji bili ohrabrenje i vraćali poljuljanu nadu, davali mi snagu da izdržim do sljedećeg druženja. Mogao sam im samo uzvratiti lojalnošću i pričama o „izgubljenim bitkama u Beogradu“, od kuda sam posljednji došao, pojačavajući njihove zebnje. Umio sam i u maniri „Proklete avlije“ pripovijedati o egzotičnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, odnosno o zapretenosti bh. sudbina između ljubavi i mržnje.

Po dolasku u Bonn sam s većinom novinara i redakcija s južnoslavenskog prostora uspostavio i u proimijenjenim, polu-ratnim uvjetima korektnu suradnju. Doduše, slovenskim i hrvatskim novinarima uskoro suradnja s jugoslavenskom ambasadom više i nije bila potrebna. S dopisnicima ljubljanskog „Dela“ i sarajevskog „Oslobođenja“ druženje je bilo isuviše kratko. Slovenac je postao „strani novinar“, a Bosanac se vratio u Sarajevo. Dopisnik Tanjuga Milenko Babić postat će, kako je već naznačeno, od prvog dana prijatelj i takvim ostati sve do smrti. Umro je poslije teške bolesti krajem prošle godine u Beogradu.

S velikom skupinom novinara podrijetlom iz zemalja nekadašnje Jugoslavije, uposlenim na njemačkim radio i televizijskim stanicama, u redakcijama na jezicima južnoslavenskih naroda, iskustvo se kretalo od odbojnosti preko korektne suradnje do prijateljstava. Samo su se pojedinci upuštali u dnevno-propagandističke zahtjeve „matičnih centara“, većina je, silom ili milom, poštovala ovdašnji novinarski i ljudski kodeks. Oni su, uostalom, svoju plaću zarađivali u njemačkim ustanovama. Poneki bi u emisije prošvercali tu i tamo malo više nacionalističkog otrova, većina ih je, posebice srpskih novinara postala majstor u niveliranju odgovorosti za rat, ili bi poručili vanjske suradnike-specijaliste za niveliranje zla. S njima nisam mogao biti prijatelj, suradnikčak ni poslije mnogo godina kada sam pokušao kao slobodni novinar i publicista surađivati s redakcijama WDR-a i DW-a.  U njima se nakupilo mnogo „sitnih duša“ , prikrivenih nacionalista svih boja koji žive u prevaziđenim shemama i paralelnim svjetovima. Srećom, ima među njima i krasnih ljudi poput mojeg prijatelja Davora Korića, urednika na WDR-u. Pisao sam o njegovoj knjizi „Briefe aus dem belagerten Sarajevo“, neprevedenoj na našu sramotu u BiH, ma koliko je zbog autentičnosti zapisa i dubine opservacija i kulturološki i politički važna još uvijek…

*********

No, vratimo se južnoslavenskim dopisnicima iz Bonna. Nenada Ivankovića, u to vrijeme dopisnika „Vjesnika“, nisam osobno ni upoznao. Od ranije sam ga „poznavao“, pak, putem njegovih solidnih tekstova o klerikalizmu unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. Javio sam mu se telefonom po dolasku u Ambasadu, ali mi je uzvratio: „Nemojte me više zvati..., vi vodite rat protivu moje zemlje..., ostavite me na miru“. Uslijedili su potom ružni i netočni napisi Nenada Ivankovića o osoblju jugoslavenske ambasade u Bonnu, čiji je cilj bio stigmatizirati upravo nas „diplomate - antimiloševićevce“. Ujednom napisu će se dobri i pošteni Ivanković čuditi kako među tim tamo ima i jedan Hrvat-Bosanac. On je, inače, morao znati „who is who“, jer je u Ambasadi SFRJ u Bonnu bio sve do izbijanja ratnih neprijateljstava  „angažirani član“ partijskog aktiva pri Ambasadi, posvjedočili su mi moji novi prijatelji. U Ivankovićevim su se napisima, dakle, svjesno brkale „babe i žabe“, pa su svi uposleni strpani u „pukovnikov koš“. Vrli dopisnik je vodio, dakle, privatni propagandni rat, a za to će biti nagrađen po povratku vodećim fukcijama u hrvatskim medijima - nekada uglednom listu i nekada uglednoj televiziji. Postat će, pored Carl Gustava Stroehma, Tudjmanova „germanskog Kroate“, glavna batinaška pesnica, podučavati Hrvate  „pravom hrvatstvu“, braneći režim koji je uništio hrvatsku kulturu i privredu, te ponizio Hrvate kao malo tko prije njega, izuzev onog režima protivu kojeg se njegov otac borio s puškom u ruci…

Nekada ugledno ime srpskog i jugoslovenskog žurnalizma, od koga se moglo ponešto i naučiti u sedamdesetim godinama o Dalekom Istoku, Kini posebice, tonuo je svojim političkim oportunizmom sve dublje, poistovjećujući se sa sivilom i mrakom u redakciji lista „Politika“, za koju je radio. Ostat će upamćen, pored ostalog, po nesuvisloj priči „gde je kokoš, tu je i jaje“. Nebuloza je značila obranu autističnog režima u Srbiji, jer je podrazumjevala poruku - hrane u Srbiji ima dovoljno, nitko nam ništa ne može, ergo mi možemo raditi što hoćemo. Poslije povratka u Beograd, nesretni Dragoslav Rančić je odano služio kao šef kabineta „oca zla“, dakle Dobricu Ćosića dok je bio predsjednik „SeReJe“. Filozof nebuloze o kokoši i jajetu se savršeno uklopio u Čosićevo duhovno-političko bespuće, dakle svjetonazor i vidokrug začetnika autarkične srpske politike s kraja 20. stoljeća.  Nitko drugi do D. Ćosić  neće ući u povijest beščašća kao zaštitnik i promotor raznovrsnih „milutina“ i „vojvoda“, „đoga“ i „noga“ u vremenima bez stida i dostojanstva. Nesretni Rančić se, inače, jedne prilike požalio  Milenku Babiću: „Onaj tvoj ustaša piše o tebi dobro, a o meni sve najgore.“ Točno.

Usput kazano, „Politika“ nije htjela objaviti na početku rata demantij o lažima na račun savjetnika za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu, pa su „pukovnikovi ljudi“ konačno imali ključan dokaz da je među njima još jedan izdajnik, ustaša i tomu slično. Radilo se o tomu da sam povodom ubojstva Egona Scotlanda, prvog ubijenog novinara u jugoslavenskim ratovima iz devedesetih godina, govorio vrlo obzirno za Drugi kanal njemačke televizije (ZDF), ali  nisam kazao da su Scotlanda ubile „ustaše“, što je  Pukovniku i „pukovnikovim ljudima“, u koje se ubrajao i ljigavi Rančić, bilo dovoljno. Tragičnog dopisnika SZ-a su u Istočnoj Slavoniji ubili četnici, ispostavilo se. Meni  je  najjače ostala urezana u sjećanje plašljiva reakcija „ambasadora u odlasku“ povodom mojega neobjavljenog demantija u nekoć uglednom listu a tada samo partijsko-režimskom biltenu. „Zašto ste pisali demantij na hrvatskom jeziku“, upitao  me je tada  još uvijek moj šef Boris Frlec,  a ja sam pristojno upitao – a na kojem ću?

(Iz rukopisa “Nepodnošljiva lakoća umiranja”)